Jutros je iznenada u dalekoj Americi od srčanog udara preminuo komšija Emir Lelo Arslanagić, a tužna vijest brzo se proširila gradom jer ga je poznavalo cijelo Trebinje. Većina ljudi koja živi daleko od rodne kuće osjeća nostalgiju, ali vjerujem da je malo ko tako čeznuo za rodnim gradom i Hercegovinom, prezirao Ameriku i zapad, kao Lelo, i na večeri pred odlazak u SAD osjetio sam koliko mu je teško što mora da leti preko Atlantika, nakon godinu i po dana provedenih u Trebinju.
Posle dugo godina uzeo kod Lela sam gitaru u ruke, na večeri sa komšijama, spremao je divljač, i dogovorili smo da po povratku iz Amerike, ovog ljeta, snimimo video prilog o restauraciji starog “fiće” i oldtajmera, jer je uživao u popravkama i prepravkama starih vozila.
Volio je slobodu, iznad svega, i pričao nam je o životu u Francuskoj, Italiji i Americi, razlikama u toplini ljudi i mentalitetu, podneblju koje je volio i želji da se trajno vrati u Trebinje, jer je u Ameriku išao zbog porodice, supruge i djece, ali nije se dalo.
Prije par mjeseci uporno je pitao šta se dogodilo njegovom komšiji i druguru iz školskih klupa Peru Drapiću, kako je iznenada preminuo, a nažalost posle samo par mjeseci i njega je zadesila ista sudbina. Žao mi je posebno njegove majke Ilde, dobre starice koja, uglavnom sama, živi u Trebinju i kojoj sada nije lako, ali takva je sudbina i mora se živjeti zbog drugo dvoje djece i unučadi.
Pokoj duši Lelu i neka mu je laka naša zemlja za kojom je toliko čeznuo ..
Nebojša Vukanović
