Pije, kocka, raskući i još uz to počinje da maltretira familiju. I ženu i djecu i oca i majku i brata i rođaka, sve koje može… Ali među da mu je komšije pomjere, ni po cijenu krvi, ne da! Kao u onoj sličnoj priči kada otac kocka i od onoga što mu preostane djeci kupuje bombone, slatkiše i igračke. A jednog dana kada umre pa za njim na kuću navale povjerioci a majka plačući saopšti da su to očevi dugovi djeca je napadnu galameći da to nije istina jer je njihov otac iako prijek njima uvijek donosio i bombona i slatkiša i igračaka i da majka laže da je to bilo od kusura onoga što je spiskao.
Al’otac nije dao mrginja i međe da se pomjeraju ni milimetra iako su komšije navaljivale! Ali kada dugovi pritisnu, pa komšije dođu, pa geometre izvedu pa do suda dođe a djeci „jedna ruka prazna a u drugoj ništa“… Šta onda? Ili za sjekiru pa na komšiju? Ili između sebe u porodici, stricu, ujaku, kumu ili kakvom rođaku za vrat skačući i vičući „i ti si kriv ko i on, znao si da kocka a šutio si i mulio“ ?
Ili kapu u žalosnu ruku pa trbuhom za kruhom? Ili lijepo sa sudom i komšijama govoreći da ćeš biti dobar, samo kuću i imanje da nam ne diraju, da ćemo raditi od zvijezde do zvijezde i da ćemo dugove vratiti s nadom da će bar neka treća generacija na noge opet stati?
E tako ga je slično danas kod nas. „Ne da im naš Dodo ni metra Srpske, jesi li čuo kako im reče!?“ s jedne i „ko zna šta je ona nesreća potpisala da ga ovako puštaju da radi šta hoće“, s druge pozicije, istog, sluđenog, iznevjerenog, potkupljenog i ubijeđenog naroda. „On nije izdajnik ovi su izdajnici“, „ovako mora, pa vidiš li šta se dešava u svijetu, da i u Njemačkoj kukaju, nego šuti dobro je dok idu plate i penzije, vazda može i gore“, opet s jedne, „ a može li bio veseo nekad i bolje, što uvijek mora gore“, s druge strane. A onda se sve obično završi sa onom, „ma pusti svi su isti“. E pa nisu isti gospodo! Isti su oni koji su zajahali narod dovodeći sistem do besmisla i oni koji hoće da dođu ne mijenjajući bolesni sistem. I tu je kvaka! I iako izgleda da su oni većina, znajte da nisu. Kad ovaj narod progovori odozdo, iz dubine, vidjećete da nisu. E sada, da li će to biti prije nego što dođu povjerioci pitanje je.
„Oca“ koji radi naopako podsjetiti treba da je on imanje naslijedio od strica koji se borio devedesetih, da su mu otac i njegova braća za to imanje ginuli od Zelengore do Knina od 1941 -1945, prađed i njegova braća od Drine, Arada do Soluna, čukunđed i njegova braća od od Vučijeg Dola do Bosanske Krajine i tako dalje do „bijele čele“ i „Kulina i dobrijeh dana“. Bolje oca „ušicama u glavu“ i maknuti, oteti mu i novčanik i pravo da se pita, nego da to sve što se prije njega stvaralo i branilo „đavolu da“. Naravno politički. Jer je vijek dvadeset prvi, jer treba da nam rade, žive, školuju se, stvaraju, nove generacije ne zaostajući za vršnjacima u „svim sretnim zemljama“ a ne da dugove vraćaju, pate se i crnče jer je prije njih neko bio budala koja je samo praznu slamu mlatila i sve u ravan svukla.
I tako, iako danas izgleda da je „kuku i motiku prevarila lopata za kamen temeljac“, ujutru kada ustanete ili kada nasamo ostanete zapitajte se da li je stanje oko vas, samo ono što okom vidite, ne morate dalje, dobro i ko je kriv što nam je ovako „dobro“. Je li kriv hajduk što prstom upire na „zulum buljuk, paša, subaša, vezira ili sultan i njegovi pobrojani zulumćari?“. „Sultan care proklet li si kad ti sablja pravdu kroji na zlumu carstvo stoji.:.“ E pa gospodo, da ne bi bilo kao u priči ili po onoj „jesam li vam govorio“, „svaki svoga vatajte subašu“, dok nam je još na vrijeme. I da podvučem, naravno politički.
MILAN NIKČEVIĆ
